Vratimo se na kraj ’80-ih i početak ’90-ih, odnosno na prve višestranačke izbore. Komunističko guranje pod tepih svih po režim nepoželjnih istina o odnosima između tri konstitutivna naroda, isplivalo je na tim prvim slobodnim izborima.
U brojnim predizbornim medijskim sondažama javnog mnjenja, svi su tvrdili da će glasati za komuniste ili reformiste, a nacionalne stranke su dobile 80 % glasova. U Sarajevu, glavnom i najvećem gradu multietničkog sastava, simetričnog nacionalnoj strukturi cijele BiH, nacionalne stranke su pobijedile i u svih deset opština pojedinačno. SDA, SDS, HDZ dobile su broj glasova proporcionalan učešću u nacionalnom sastavu republike. Zato se govorilo da to i nisu bili izbori nego nacionalni popis stanovništva.
OPŠTI MODEL POLITIČKOG PONAŠANJA U BIH
Ali zašto su ljudi velikom većinom krili svoja stvarna politička opredjeljenja, zašto su lagali? Mogli su u anketama da kažu da još nisu odlučili, da će apstinirati, da će svoj izbor povjeriti kutiji na biračkom mjestu ili jednostavno da odbiju anketare ili slično. Bosanski ketman? Fenomen ketman, koji je De Gobino otkrio u orijentalnom svijetu pa se i vezivao za islamsku tradiciju, ispostavilo se, nije bio stran ni bosansko-hercegovačkim katolicima i pravoslavnima, nego opšti model političkog ponašanja u BiH. Češko-francuski pisac i disident Česlav Miloš nam je i geografski i ideološki približio značenje ketmana prepoznajući ga i u socijalizmu. Ketman se kao opšti oblik političkog ponašanja svodi na aktivno podržavanje onoga s čim se ne slaže. Za razliku od političkog komformiste, koji pasivno slijedi političke direktive i ćutke se prilagođava ili glasno potvrđuje (takojević, evetefendija), a rezerve zadržava za sebe, ketman vrlo aktivno čak burno, nametljivo i agresivno demonstrira lojalnost domaćem ili okupatorskom režimu. Propagira, agituje, aplaudira, skandira, dok otpor zadržava „u dubini duše“, sve dok ne dođe pravi čas. Štaviše, što je taj unutrašnji otpor veći to su manifestacije lojalnosti snažnije.
Neposredno iskustvo autora ovog teksta svjedoči da su sarajevski muslimani u ratnom Sarajevu koji su od okoline doživljavani kao suzdržani nacionalisti, sa postkomunističkom slobodom ostajali umjereni nacionalisti dok su se mnogi kompartijski aktivisti preko noći transformisali u ekstremne nacionaliste i šoviniste. No ketman, koliko god je moralno sporan, prije svega je kriv sistem koji ljude tjera da skrivaju svoja politička uvjerenja, odnosno zahtjeva hrabrost da ih ispolje ukoliko su nepoželjna. U etnički čistijem selu nije bilo tih kompleksa i oslovljavali su se kao Turci, Vlasi, Latini (škutori, šokci), a u etnički izmiješanim gradovima učilo se od malena: uvijek su postojale priče koje su samo „za kod kuće“, jer nisu zgodne „za pred drugima“. I nije to čak moralo da bude ništa ružno, nego samo upozorenje da su drugi i drugačiji i da bi mogli pogrešno da shvate.
ZA TRANSFER U NACIONALNE STRANKE DOVOLJAN RODNI LIST, ALI, IPAK…
Hajde što su svi lagali prije izbora nego su to nastavili i kada su rezultati već bili objavljeni. Ako smo ono prvo objasnili, ovo drugo je već teže. Primopredaja vlasti je obavljena bez otpora vladajuće kompartije, tri pobjedničke nacionalne stranke u neformalnoj predizbornoj koaliciji su unaprijed dogovorile raspodjelu funkcija. Sve je obavljeno glatko i brzo, bez revanšizma i lustracija. Poraženi komunisti i reformisti su bili beznačajna snaga, a mnogi od njih prilazili su pobjednicima. Za transfer u nacionalne stranke bilo je dovoljno da pokažu rodni list. Dakle, više nije bilo osnova da se boje restauracije starog režima i polaganja računa za izdaju zajedništva i suživota. Zašto su onda ipak imali potrebu da i dalje lažu da su glasali za komuniste i reformiste? Da li je to bio stid pred samima sobom zbog ideološkog premeta preko glave ili moralna nelagoda pred drugonacionalnim komšijama pred kojim su se decenije licemjerno pretvarali.
PORAZNO NIZAK KAPITAL UZAJAMNOG POVJERENJA
Najzad, u sljedećoj fazi, kada je demokratija već dovela BiH do ivice građanskog rata i razočaranja u novi poredak, prešlo se na racionalnije analize o tome šta to bi sa tolikim „komunistima“. Nakon unazad nekoliko kampanja omasovljavanja partijskih redova, gotovo svaki punoljetni stalno zaposleni žitelj muškog pola u BiH bio je član CK, bezmalo kao što je bio i član kućnog savjeta. Ili ih je bar bilo gotovo više nego onih bez partijske knjižice. Mnogi su se uzajamno pravdali strahom da će oni drugi i treći glasati za svoje nacionalne stranke, pa će oni opet ispasti naivni. Ta zajednička samokritika predstavlja tipičan bosanski kompromis u kome se kompromituju sve tri strane, bila je zapravo svjedočanstvo o porazno niskom kapitalu uzajamnog povjerenja čak i poslije 45 godina bratstva i jedinstva, suživota i zajedništva. Odnos 80 na prema 20 u procentima glasova mogao bi se prevesti u odnos nepovjerenja i povjerenja, a sa tako minornim kapitalom međusobnog povjerenja nije moguće napraviti ni društvo, kamo li državu. Sumnja i oprez imaju duboke istorijske korjene još od osmanske i austrougarske okupacije i svjetskih ratova tokom kojih tri naroda nikada nisu bila na istoj strani.
U posljednjim decenijama socijalizma manifestovali su se u trostranim procjenama da su oni drugi i treći međusobno povezaniji, jedinstveniji, solidarniji naravno na štetu ostalih. Dogovarali su se, navodno, o svemu na muslimanskim kućnim sjelima, srpskim krsnim slavama, poslije mise u katedrali, a onda dogovoreno disciplinovano sprovodili. Vodili su se u tim prilikama, „svojih među svojima“, otvoreniji razgovori, ali nisu kovane zavjere protiv drugih i trećih. Ipak, dovoljno da generiše nove doze nepovjerenja.
Kapital povjerenja kao faktor društvene integracije spominje se još u 18 vijeku, a uzet je kao osnova procvata nevladinog sektora u savremenoj politici, koji je kasnije pervertirao u instrument spoljne manipulacije. Autentičan socijalni kapital povjerenja koji se zasnovan na neformlanim kontaktima (raja, ljudi iz kraja, navijači, komšiluk, lovci, pijanci, penzioneri) i spontanim umrežavanjem ljudi oko konkretnih afiniteta a mimo nacionalnih, vjerskih stranačkih identita. Bilo je zaista u BiH ljudi svih nacionalnosti koji su se više identifikovali kao Sarajlije, Mostarci, navijači KK Bosne i FK Veleža, čak i kada su gotovo nestali ukršteni identiteti. Nacionalni identitet kod 80 odsto Bosanaca potisnuo je sve ostale.
ROBIJAŠKA HALKA GLAVNI GENERATOR NEPOVJERENJA
Izetbegović i njegova robijaška halka koji su činili unutrašnji krug moći u samoj SDA bili su u kratkom mirnodopskom intermecu između izbora i rata novi generator nacionalnog nepovjerenja. Brojni sporazumi u koje su ulazili sa srpskom stranom, a onda se iz njih u finišu bez objašnjenja povlačili ili ih kršili (Beogradski sporazum, Ohridski sporazum, Kutiljerov sporazum, Savjet za nacionalnu ravnopravnost) doveli su dotle da im se više nije ništa moglo vjerovati i evocirali onu staru srpsku narodnu „Niko k’o Turčin lagati ne umije!“ Mnogi muslimanski političari (Nijaz Duraković npr.) i prbosanski srpski autori (Gojko Berić npr.) i njegovi katolički sabesjednici (fra Petar Anđelović, npr.) pisali su bez upotrebe pleonazama o njegovoj bezmalo patološkoj lažljivosti.
Karadžić inače psihijatar, bezuspješno se raspitivao kod beogradskih orijentalista da li postoji neko objašnjenje u islamskoj kulturi. Jedno od dva naša objašnjenje … Alijinu halku su činili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Džemaludin Latić i dr. mladomuslimanski ilegalci, konspiratori, zavjerenici koji su i van zeničkog i fočanskog zatvora živjeli pod budnim nadzorom UDBE sa mnoštvom doušnika. Recimo, strogo provjereni baščaršijski štampar koji je list po list na šapirograf umnožavao Islamsku deklaraciju istog dana je jednu kopiju dostavljao političkoj policiji.
Izetbegović nije krio generalni prezir prema islamskim vjerskim službenicima od kojih su mnogi potajno radili za komunističku vlast. Kako piše Duraković, Alija nije imao povjerenje ni u koga sem u njih, svoje zatvorske drugove koji su bili provjereni držanjem na sarajevskom sudskom procesu i tokom robijanja, pogotovo nije vjerovao kaurima. Prema njima, pravoslavnim i katolicima, te komunističkim bezbožnicima, pa i hrišćanskim partnerima u postkomunističkoj koalicionoj vlasti SDA-SDA-HDZ, primjenjivao je lažljivost i prevrtljivost kao legitiman metod političke borbe. A sebe je naivno lukavo pravdao: prije podne mi se čini jedno, a popodne nešto drugo.
Nultim nivoom povjerenja ili naprosto nepovjerenjem koje je krunisao nadglasavanjem u zajedničkoj Skupštini, odnosno referendumom protiv volje srpskog naroda značio je početak građanskog rata na nacionalno-vjerskoj osnovi.
LAGANJE I PREVRTLJIVOST- LAJT VERZIJA FETVE I ISLAMSKOG TERORIZMA
Drugo objašnjenje za ponašanje Alijine halke, koje je razorilo ionako neveliki predratni kapital nacionalnog povjerenja, bila je činjenica da se radilo o grupi islamskih fanatika koji su vjerovali da borba za reislamizaciju muslimana i islamizaciju ostalih u BiH do ostvarenja šerijatske države predstavlja uzvišen bogougodan cilj koji dopušta sva sredstva. Zakoni, moralne norme, ugovori, obećanja i bilo koje svjetovne obaveze bili su nižeg ranga u odnosu na ono što su od njih očekivali Alah džele šanu i Muhmed pejgamer, da šire i jačaju islamsku vjeru, što je uključivalo i stvaranje šerijatske države, kao dijela muslimanske umme od Maroka do Indonezije. Laganje i prevrtljivost bili su lajt verzija fetve i islamskog terorizma.
Građanski rat je, prirodno, maksimalno uvećao kapital nepovjerenja tako da ratni pregovori nisu bili mogući bez inostranih posrednika. Štaviše, kada su u julu ’92 u ratno Sarajevo u mirovnu misiju doputovali Karington i Kutiljero sa saradnicima, Izetbegović je bio taj koji je odbijao da se susretne sa Karadžićem zato što je „ratni zločinac“, a gosti su mu objašnjavali da se o zaustavljanju rata ne pregovara sa prijateljima, nego sa neprijateljima, da će se oni sastati sa njim istog dana na Sarajevskom aerodromu.
Najzad, Dejtonski sporazum sa aneksima nije obezbjedio samo prekid rata nego i mir kome su se obradovala narodi na sve tri strane. Unutrašnja podela na entitete i kantone koji su bili teritorijalno-etnički homogeni učinila je da su se svi osjećali relativno sigurni, svoji na svom u spoljnim granicama BiH, sa specijalnim vezama sa maticama. Neki dijelovi BiH i nisu bili zahvaćeni ratom, u neke su stizali povratnici, neki su prodavali ili zamijenjivali nekretnine. Masovno prisustvo međunarodnih snaga za očuvanje mira omogućilo je sigurnost kretanja uzduž i poprijeko BiH. Formirane su i brojne državne i nevladine komisije za istinu i pomirenje, objavljen je i međunarodno sponzorisan bilans žrtava koji je bio balansiran u odnosu na predratni nacionalnu strukturu stanovništva. Upriličen je i međunarodni sud za ratne zločine u ex Jugoslaviji. Sve to je otvaralo šansu za bar minimalno obnavljanje kapitala uzajamnog povjerenja, uz bošnjačko otreženjenje da su sve što su dobili u Holbrukovom Dejtonskom rješenju već imali gotovo i potpisano u Kutiljerovom Lisabonskom sporazumu i to bez kapi prolivene krvi.
U BOSNI DEMOKRATIJA ISKLJUČUJE DRŽAVU, KAO I OBRATNO
Međutim, već godinu kasnije Ričard Holbruk, Medlin Olbrajt i Hilari Klinton promovišu „povratak nedovršenim poslovima u Bosni“, što praktično znači reviziju Dejtonskog sporazuma u pravcu reintegracije BiH, otimanja entitetskih nadležnosti, nametanja zakona, smjena izabranih funkcionera na štetu srpske pa i hrvatske strane, a u prilog bošnjačke. Radili su puževim korakom, kuvanjem žabe, promjenama ritma, pritiscima, ucjenama, korupcijom potkupljivanjem, sponzorisanjem opozicionih medija, opozicije i NVO, sa obrazloženjem da je konsocijacija preskupa, da su neophodne ustavne promjene, da treba napustiti slovo Dejtona u prilog duha Dejtona, da je neophodan Dejton plus.
Šta su imali za cilj, kakvu BiH su željeli da uspostave? Očigledno su pred očima imali socijalističku BiH bratstva i jedinstva, zajedništva i suživota koja je trajala 45 godina, ali BiH kao liberalnu i demokratsku. Kako je objasnio Robert Dal „U nacionalno složenim državama često ste u situaciji da birate između demokratije i države. Demokratija može da preživi samo u dijelovima države bivše države“.
No efekat njihovih akcija je bio obrnuto proporcionalan: značajne institucionalne promjene koje su uspjeli da proguraju izazvale su sve veći otpor ljudskog materijala. Srpska je naime uprkos svemu opstala čitavih 30 godina, a Srbi muslimansko Sarajevo više doživljavaju kao neprijateljski grad, nego kao svoju prijestonicu, dok Bošnjaci cijelu Srpsku kao privremeno okupiranu teritoriju. Bajdenova administracija je preko ambasadora Majkla Marfija, lažnog v.p. Kristijana Šmita pritisla Dodika do daske i vratila stanje na ono uoči rata, koje je i dovelo do rata kada su odnosi tri nacionalne zajednice bili dovedeni do usijanja. Da, ali kako smo na početku konstatovali, kapital međusobnog povjerenja tri naroda u BiH je i uoči izbora ’90. bio svega 20 odsto.
To objašnjava zašto je komunistička vlast, koja je preko razgranate mreže DB-a znala pravo stanje na terenu, bila decenijama opsjednuta nacionalnim odnosima. Drvila je o bosanskoj multi-kulti idili u kombinaciji sa rigoroznim kažnjavanjem najsitnijih manifestacija nacionalnog identiteta iznad granice dozvoljenog, koju su vremenom pomijerali na više od bratstva i jedinstva do suživota i zajedništva. A radi zbijanja unutrašnjih redova izmišljali su spoljne neprijatelje koji u centralnoj republici nisu mogli da budu Austrijanci, ili Grci, nego jugoslovnski susjedi u Srbiji i Hrvatskoj, „maticama“ za dva od tri naroda u BiH.
PONAVLJANJE GREŠKE BENJAMINA KALAJA
Nacionalna istorija, vjera, jezik i pismo, književnost i umjetnost i druga identitetska obilježja više su ih povezivala sa Beogradom i Zagrebom nego sa Sarajevom, i to je u vrijeme Kardeljevog federiranja federacije, jačanja republika i afirmacije nacija suočilo SR BiH sa istom boljkom od koje je patila i presvisnula SFRJ. Bosanski političari su optuživali Hrvatsku i pogotovo Srbiju za „dušebrižništvo“ i „paternalizam“ prema BiH i progonili hrvatske i mnogo više srpske intelektualce zbog saradnje u beogradskim novinama, časopisima, izdavačkim kućama čija izdanja su se čitala od Triglava do Đevđelije, a jedino su uspjeli da se mnogi presele u Beograd i, manje, u Zagreb. Ponovili su istu grešku kao i Benjamin Kalaj: u pokušaju da stvore integralni bosanski identitet i patriotski sentiment, oslonjen na muslimanski narod, okrenuli su druga dva naroda preko Drini i Uni te rasklimali bosanski tronožac do građanskog rata ’92.
Tzv. međunarodna zajednica sada po drugi put vaskrsava Kalajev neuspio projekat i na njemu jaše već 30 godina. Istina, najprije su Evropljani inicirali Kutiljerov plan unutrašnje teritorijalno-etničke podjele i u Lisabonu su ga potpisale sve tri strane, a Amerikanci poslali Cimermana kod Alije da ga otpiše. Ovaj je zagrizao da dobije cijelu BiH pod dominacijom bošnjačke većine, pa je izazvao rat protiv jačih Srbije, docnije i Hrvatske.
DODIKOVI PRVI I DRUGI REFERENDUM
A pošto su se sada Trampove SAD povukle iz igre „nedovršenih poslova u Bosni“, štafetu je preuzeo srpski arhineprijatelj Njemačka da brani svog grešnog zemljaka, dok Britanija kao i obično djeluje iz potaje, a Francuska se izvlači u pozadinu. Međutim, Dodikov predstojeći referendum, kojim će mu narod, protiv odluke CIK-a potvrditi predsjednički mandat, ipak ne mogu da spriječe sem operativnom upotrebom grube sile, koja može da izazove za njih nepoželjni nemir i nestabilnost i prelije ih na region. Šmitove serijske zabrane svega što mu zasmeta u RS čak i prije nego što stigne da to prethodno turi u krivični zakon, već djeluju tragikomično. U SB UN i u EU ga Poljanski odnosno Orban prepoznaju kao veći problem od Dodika. SAD su prestale da OHR-u šalju hranarinu, a Bundesver štedi za istočni front. Još ako se Tramp i Putin dogovore na Aljasci, evropska „koka ode na pazar“.
Srbi ne mogu pobjeći od svoje evropske geografije, ali mogu da okrenu novu stranicu svoje istorije u kojoj doduše neće biti predpristupnih fondova, ali ni poglavlja i klastera, ni prilagođovanja spoljnoj, bezbjednosnoj i inoj politici EU u koju BiH nikada neće primiti. A Zapad, zvali ga „međunarodna zajednica“, kolektivni Zapad, EU, ili „tri evropske velike sile“: gdje su bili –nigdje, šta su uradili – ništa. Lijepo im je govorio Kisindžer „u Bosni možemo pobijediti, ali ne možemo ništa riješiti“.
Jedno od najjednostavniji objašnjenja uzroka građanskog rata u BiH glasi: „Tri konstitutivna naroda nisu mogla da se dogovore o budućnosti“, a to evo nisu mogli 30 godina sve do dan danas. Na početna pitanja da li ne žele ili ne mogu ili im ne daju, na sva tri pitanja odgovor je „da“. Putin i Tramp na Aljasci to barem žele pa će prije ili kasnije uspjeti. Povoljna okolnost za Dodikov drugi važniji referendum o državnoj samostalnosti.
Nenad Kecmanovic / eagleeyeexplore.com