Od početka godine u Srbiji ubijeno je 13 žena – devet ih je stradalo u „toplom porodičnom gnezdu” i od najbližeg svog, muža, sina, oca ili brata, a ovoj statistici treba pridružiti i pet pokušaja femicida. Ubijene žene su nečije majke, sestre, bake i tetke, ističu predstavnice Autonomnog ženskog centra povodom 18. maja, Dana sećanja na žene žrtve nasilja. U ovoj nevladinoj organizaciji napominju da ključno pitanje koje treba postaviti glasi: da li u našoj zemlji postoje mehanizmi koji mogu da zaustave i promene crnu statistiku koja kazuje da svake godine biva ubijeno oko trideset žena. Porazno je i alarmantno, prema postojećim saznanjima, što se svaka treća žena ubijena u porodično-partnerskom kontekstu prethodno obraćala nadležnim institucijama za pomoć, kaže Vedrana Lacmanović iz Autonomnog ženskog centra.
– Istraživanje Autonomnog ženskog centra pokazuje da je, od momenta kada se žena prvi put obratila nadležnima za pomoć do trenutka ubistva, u proseku prošlo tri godine, tokom kojih je ona barem šest puta kontaktirala odgovarajuće institucije. Dakle, ne možemo reći da se ubistva dešavaju iznenada ili „preko noći” i da niko nije mogao da pretpostavi fatalni kraj. Osnovni zaključak našeg istraživanja glasi da ne postoji koordinisana i multisektorska komunikacija između institucija sistema: policije, suda i tužilaštva – ističe Vedrana Lacmanović.
Naša sagovornica objašnjava da je nekad reč o neblagovremenom postupanju – tužilaštvo u jednom gradu je tri godine nakon prijave žene o nasilju u porodici pokrenulo postupak. Pojedine institucije rukovodile su se neadekvatnom procenom bezbednosnog rizika kome je žena izložena, a u određenim slučajevima izostalo je praćenje izrečenih mera. To znači da niko nije proveravao da li nasilnik krši zabranu prilaska žrtvi donetu nakon nasilja u porodici ili poštuje meru obaveznog lečenja alkoholizma ili narkomanije, koju je izrekao sud. Na taj način se, zaključuje Vedrana Lacmanović, nasilniku šalje poruka da može da se ponaša kako želi i da neće trpeti sankcije za svoje ponašanje.
Na konstataciju da kontinuirano raste broj propisa, zakona i konvencija koje štite ženu od porodičnog nasilja, ali da uprkos tome svake godine imena oko trideset žena završe na čitulji, ona ističe da država ne može sprečiti sva ubistva, ali sigurno može zaštititi žene koje su tražile pomoć od nje.
– Mi nemamo sistem koji štiti žene, već pojedince u tom sistemu koji adekvatno reaguju na prijave nasilja. Licemerno je pozivati žene da prijave nasilje, ako znamo da trećina žrtava koje su tražile pomoć nisu dobile zaštitu države. Ubijene žene moraju nam predstavljati opomenu da je nužno stvoriti društvo gde postoji nulta tolerancija na rodno zasnovano nasilje – kategorična je naša sagovornica.
Na konstataciju da sve češće čitamo u medijima kako je nasilnik nakon ubistva počinio samoubistvo, ona kaže da fenomen „suicid posle femicida” nije redak i karakterističan samo za naše područje: svetska istraživanja govore da je između 40 i 70 odsto ubica diglo ruku na sebi nakon što je presudilo žrtvi.
– U osnovi, nasilnik želi da uspostavi moć i kontrolu nad ženom i situacijom u kojoj se nalaze. Kada je ubije, njegov život postaje besmislen i zato on diže ruku na sebe. Osim toga, praksa govori da nasilnici često koriste pretnje sucidom da bi zastrašili žrtvu, a nekada „najave” i samo ubistvo žene, tako da pretnje sa fatalnim sadržajem uvek treba ozbiljno shvatiti – zaključuje Vedrana Lacmanović.
SVE NAJNOVIJE VESTI NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS NA FEJSBUKU I TVITERU
BONUS VIDEO: