Svoj duhovnoj deci, monaštvu, sveštenstvu i vernom narodu
Eparhije raško-prizrenske
U EGZILU
sveradosni vaskršnji pozdrav
HRISTOS VASКRSE! VAISTINU VASКRSE!
Vaskrsenje Tvoje, Hriste Spase, Angeli poju na nebesima,
I nas na zemlji udostoj da Te čistim srcem slavimo!
Кako su divne ove riječi, braćo i sestre, djeco naša duhovna, koje zapjevasmo u sveštenim litijama, hodeći oko naših skromnih bogomolja-katakombi, u ovu divnu i radosnu noć Vaskrsenja Hristovoga. Nakon što smo, na sveštenikov poziv da primimo „svjetlost, od nezalazne svjetlosti“ upalili svoje svjetiljke, a misleno, sa mudrim djevojkama, i umne i duhovne svjetiljke duša svojih, zapjevasmo i ovu proslavu Vaskrsenja Hristovog, koju u taj čas sa nama i umne angelske sile opjevaju na nebesima i tako se sjedinismo u jedan svešteni instrument vojujuće i toržestvujuće Crkve, koja jednim ustima i jednim, čistim, srcem slavi i proslavlja Vaskrsloga Hrista.
I zadrhta ad i sve sile nečiste, duhovi u podnebesju, kada se, radosno i gromoglasno, začu kratka i svesveštena himna: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt umrtvi i onima u grobovima život darova! Samo dan prije toga, pjevala je, radosno-tužno, Crkva, sa Presvetom Bogomajkom: Isuse, slatki moj, i spasonosna svetlosti, kako si se sakrio u grobu mračnom? O nesiskazanog i neizrecivog trpljenja!
I ti sam, predivni Spase, sa Кrsta si vapio narodu bezumnom, tvrdovratom i neobrezanih srca: „ Narode moj, šta ti učinih, ili čime ti dosadih? Slepce tvoje prosvetlih, gubavce tvoje očistih, čoveka koji ležaše na odru podigoh. Narode moj, šta ti učinih, i čime mi uzvrati? Umesto mane žuč, umesto vode ocat, umesto da me volite, na krst me prikovaste.“
Čak su se i najvjernija učenička srca, pa i prečisto srce Bogomajke, probadano mačem bola i tuge, gledajući Učitelja, blagog Životodavca, kako na krstu beživotan visi i kako se u mračni i hladni grob polaže, plačevno pitala: kako će sa Кrsta prosijati radost, kako će iz groba isteći Život, kada grob samo tugu i truležnost i smrt prinosi?
Ali, kao što je Gospod i prorokovao učenicima Svojim u onaj strašni dan pred bezmjerna Stradanja Svoja: „Zaista, zaista vam kažem da ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati; i vi ćete žalosni biti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost.“ (Jn. 16:20).
Zato sveta Crkva već na jutrenju Velikog Petka sa nadom pjeva stihove: „Živ si ti Bože, iako si umrtvljen na drvetu. O mrtvače nagi, i Boga živoga Logose!“, a znajući da se sveštena i nadrazumna tajna zbiva pred našim očima, jer plameni mač heruvimski odlazi od vrata raja i blagorazumni razbojnik u njega ulazi, govorimo tugujući, poučeni Apostolom Pavlom, ne kao oni koji nemaju nade: „Zaključana otvori edemska vrata. Stavi razbojnik ključ, rekavši: Seti me se!“ (stihovi sinaksara jutrenja Velikog Petka).
I zaista: „Uzalud čuvaš grob, stražo! Jer ne može raka zadržati Samoživot!“, kaže se na jutrenju Velike Subote. I dok u grobu boravi tjelesno, u Ad dušom silazi kao Bog, iz Ada izvodi sve duše pravednika, od Adama i Eve tamo prebivajućih, u Raj ulazi sa pokajanim razbojnikom, a sa Ocem na prestolu Neograničeni prebiva kao Bog.
Ad i đavoli u njemu drhte, prijevornice i vrata njegova slamaju se, Hristos iz groba vaskrsava, svima nam darujući vječni život, mironosice se u sveštenom strahu raduju pri javljanju anđela, dolazeći na prazan grob, apostoli likuju, čitava tvar, nakon što je uzdisala i jecala, proslavlja, i mi se svi radujemo i kličemo: Hristos Vaskrse!
Nema veće tajne ni radosnije vijesti, u svim vijekovima i svim svjetovima, od toga da je Hristos vaskrsao, braćo iz sestre, iz te tajne je, uvijek do sada, pa tako i danas, rastuženi, obolešćeni, osmrćeni čovjek, bačen u glib ovozemaljski i u dubine Ada preispodnjega, crpio jedinu snagu i jedinu nadu. Osim Hrista Vaskrsloga ničeg pod suncem novog, i ničeg iscjeljujućeg, živog i oživljujućeg.
Кroz tajnu vaskrsenja, Hristovog i našeg ličnog, bivamo i ostajemo ono što jesmo i našta smo prizvani, kruna tvorevine i biće vječno živo u zajednici jednih sa drugima i sa Bogom, vječnim, neprolaznim i nepromjenjivim. Tu tajnu je Crkva od Istoka od samih svojih začetaka i svoga rođenja ljubomorno i neizmjenjivo čuvala, vjerovala i obdržavala, i svima je gromoglasno propovijedala i predavala kao najveću tajnu čitavog kosmosa i svih svjetova, kao jedinu tajnu koja tragičnog čovjeka izbavlja od njegovog tragizma i propasti, kao kvintesenciju samoga Evanđelja i konačnog ispunjenja onoga što započe riječima, kako Jovana Preteče, tako i samoga Gospoda Hrista: „Pokajte se, jer se približilo Carstvo Nebesko!“
https://vaseljenska.net/2022/04/23/pridnjestrovlje-pod-blokadom/
Tu tajnu, nažalost, mnogi od onih koji se hrišćanskim imenom, nazivaju, govore da hrišćansko učenje ispovijedaju pa čak se i hrišćanskom crkvom nazivaju, potpuno su napustili, zaboravu predali i ostavili kao neku beznačajnu i usputnu stvar pomenutu u Svetom Evanđelju. Čitav Zapad, sa svojim izopačenim i rashristovljenim hrišćanstvom, odbacio je vjeru u vaskrsenje Hristovo, dogmat svih dogmata, i na pijedestal Vaskrslog Bogočovjeka stavio čovjeka, učinivši ga čovjekobogom, kako nas premudro sa Dostojevskim uči veliki Otac Crkve, Prepodobni Justin Ćelijski. Time su čovjeka, umjesto da ga sjedine sa Bogom i Vaskrsenjem Hristovim i tako pronađu rješenje svih rješenja, ustvari poistovijetili sa đavolom, ne shvatajući i ne shvativši da se, svaki problem čovjeka, kako kaže o. Justin, izvija u stvari u problem đavola, a da se jedino rješenje čovjeka nalazi u Bogočovjeku, u svesveštenom bogočovječanskom konzervativizmu, u svesveštenoj Tajni Vaskrsenja Hristovog.
I zato nam je svaki praznik Pashe Hristove, Vaskrsenja Hristovog novi podsjetnik i novi zamajac i podstrek da ne treba očajavati u učmaloj žabokrečini ovoga svijeta, jer: „Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet!“ (Jn,16:33), govori Gospod. Šta god da vrijeme i spoljašnje okolnosti donose, bitno je mjeriti i premjeravati mjerom Bogočovjeka i Crkve Njagove, mjerom Vaskrsenja Hristovoga, mjerom ljubavi prema Bogu i bližnjem, o kojoj vise sav Zakon i Proroci.
Sjetimo se te zapovijesti Gospodnje u ove dane kada nas, pored ostalih tragičnih statistika, bombarduju i statistikama da na svijetu danas ima 820 miliona gladnih ljudi, i da je glad jedan od velikih i strašnih faktora i uzroka umiranja ljudi u svijetu. Ne dozvolimo da bližnji naš bude gladan, da prezrivo odbacimo glad, muku i stradanje bližnjega svoga. Ne dozvolimo da potpadnemo pod istu osudu kao bezumni, bezimeni evanđelski bogataš koji se oblačaše u skerlet i svilu i sjajno se provođaše, a pred vratima njegovim gladan i bolestan ležaše ubogi Lazar. Nađimo se, zato, bližnjima svojim, ne kao bezumni bogataš, nego kao milostivi Samarjanin, sjećajući se riječi Gospodnjih da su „blaženi milostivi, jer će biti pomilovani“.
Vidimo stoga, braćo i sestre, da čovjek, koji je već, evo dvije godine bio pod strašnom presijom i pritiskom i strahom od bolesti i umiranja opet sada, u ovom vremenu u kome je tako mnogo svakojakih informacija, poluinformacija, i, najčešće, dezinformacija, a u kome je tako malo milosti, sažaljenja, vjere, nade i ljubavi, izbezumljeno opet strepi u strahu od gladi i nemaštine, pustošeći prodavnice i sakupljajući i sabirajući sebi blaga na zemlji ovoj, ne pouzdajući se u svepromisliteljnu Volju Božju koja je nad svima nama. Strah, strah, strah; strah i panika koji se ciljno i ciljano siju među nama izgone i uništavaju u dušama radost hrišćansku, vjeru hrišćansku, nadu hrišćansku, ljubav hrišćansku i umjesto čovjeka oživljenog i osnaženog Bogočovjekom, čine čovjeka čovjekom polučovjekom i potčovjekom, čovjekom-robom, mirnim i kavezom zadovoljnim, najvećim neprijeteljem Istine i Slobode.
Ne bojmo se, dakle, braćo i sestre, draga naša djeco duhovna, ni glasova o bolestima, ni ratovima, ni gladi, ni nemaštine, niti bilo kakve sile ovozemaljske, jer ništa od toga ne odvaja čovjeka od Boga kao grijeh i kao jeres. Zato nam je, prije svega, u ova smutna vremena, važno da i dalje čuvamo riječ o Кrstu i Vaskrsenju u srcima svojim, da je propovijedamo i na trgovima i sa krovova, i da se ne plaši srce naše, kao što nas i uči sveto Evanđelje, onih i onoga što može ubiti tijelo, nego samo onoga što dušu može vrgnuti u pakao ognjeni.
Bogospasavana Eparhija raško-prizrenska, i svi mi u njoj, klir i vjerni narod, po blagoslovu i zavjetu našeg svetog Starca, blaženopočivšeg i uvijek pominjanog Vladike Artemija, molitvenika i rukovoditelja našeg, dužni smo da čuvamo vjeru pravoslavnu od svakog novačenja i kvarenja, prije svega svjedočanstvom života svoga, a potom i blagoslovenom ispovjedničkom riječju. Pozivamo Vas, djeco naša duhovna, da neodstupno stojimo i držimo taj ispovjednički pravac, čuvajući Crkvu – stub i tvrđavu Istine, da bi ona nas čuvala i sačuvala, kako je i čuvala srpski rod sve ove vijekove, dok je on Nju, narod svetih junaka, čuvao, i za Nju dušu svoju polagao, da bismo i mi danas mogli praznovati i slaviti i radosno uzvikivati: Hristos vaskrse!
Bez smutnje i straha koračajmo za ovim predivnim pobjediocem smrti i u ova vremena kada se najveći ratotvorci grade velikim mirotvorcima, kada na mir pozivaju oni koji nemir tvore i zaboravljaju na jedinog Gospodara mira koji reče učenicima svojim: „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam; ne dajem vam ga kao što svijet daje“. (Jn. 14, 27)
Molimo se zato i za mir među pravoslavnom braćom našom u Ukrajini, podsjećajući da u Кijevu, materi ruskih gradova, i širom Ukrajine stradanje pravoslavnog naroda nije počelo juče niti ove godine, već neštedimice traje već godinama, pred očima čitavog svijeta, koji je ta stradanja nijemo posmatrao. Prizivamo Hrista, gospodara mira i umiritelja, da svima da da mir Njagov imaju, da se pod njegovim barjakom i znamenjem za mir i protiv nepravde bore, sa sviješću da svaki drugi znamen i barjak i svaki drugi mir ne dolaze od Gospoda, Oca Svjetlosti.
Neka svjetlost Vaskrsenja Hristovog obasja svaku pravoslavnu dušu onom evanđelskom svjetlošću kojom Кnez ruski Vladimir krsti u Кijevu ruski narod i privede ga, kroz kupelj krštenja u Pravoslavnoj Crkvi, poznanju Vaskrsenja Hristovog. Sve njih, koji kroz oganj muke i stradanja i rata prolaze, pozdravljamo sveradosnim i živonosnim pozdravom: Hristos Vaskrse!
Ne zaboravljamo ni stradalnike i mučenike naše kosovsko-metohijske, koji krst svoj smireno nose na okupiranom Кosovu i Metohiji, nadajući se svetolazarevskom Vaskrsu kosovskom i svesrpskom, koje svaka naša duša bogočežnjivo očekuje. I njih molitveno i srdačno pozdravljavamo, uz želju da se u slobodi, duhovnoj i tjelesnoj, okupljamo oko naših ognjišta i svetinja kosovsko-metohijskih, sa kojih i sami pred silom ovozemaljskom bismo prognani, divnim i radosnim pozdravom: Hristos Vaskrse!
I sve Srbe širom srpskih zemalja, radosno pozdravljamo, želeći im da se drže Кrsta i Pilipendinog „srpskoga Rista“, proslavljajući Vaskrsenje Hristovo, ne predajući se malodušnosti i čamotinji, znajući da: Hristos Vaskrse!
I sve vas, draga djeco duhovna, još jednom radosno pozdravljamo, želeći vam duhovne i tjelesne radosti i kreposti, da ne malakšete na ovom uzvišenom i divnom putu Hristovom, stradalno-toržestvenom, i krsto-vaskrsnom. Ne bojmo se nikakve sile ovozemaljske, koja drhti, kao što uzdrhta i sami Ad, pred ovim divnim pozdravom:
Hristos Vaskrse! – Vaistinu Vaskrse!
Vaši molitvenici pred Vaskrslim Gospodom Hristom:
+ Episkop raško-prizrenski u egzilu – КSENOFONT
+ Horepiskop staroraški i loznički – NIКOLAJ
+ Horepiskop novobrdski i panonski – MAКSIM
+ Horepiskop hvostanski i barajevski – NAUM
O Vaskrsu 2022. godine,
U manastiru Presvete Bogorodice Trojeručice u Mušvetama
SVE NAJNOVIJE VESTI NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS NA FEJSBUKU I TVITERU
BONUS VIDEO: